Naslov zbirke neće biti “Vidjet ćeš ti kad odrasteš” već “Vidjet ćeš kad odrasteš”. Takva je zasad odluka.
Zanimljivo kako samo dva slova u potpunosti mijenjaju ton rečenice. Sa zamjenicom “ti” naslov zvuči prijeteći, a bez nje je otvoren za interpretaciju. Osim toga, već se kroz glagol implicira da se naslov obraća konkretnoj osobi (djetetu).
Isto tako, naslov bi trebao odražavati priče unutar zbirke. Neke od njih jesu možda prijeteće, ali ima i “opuštenijih” koje stvaraju ritam i odmaraju čitatelja od onih intenzivnijih priča.
Ali u pisanju veliku razliku ne mora činiti samo jedna riječ, već i promjena rasporeda riječi u rečenici ili rečenica u paragrafu. Ovakvim naoko bezazlenim izmjenama se ne mijenja samo logika teksta, već i osjećaj koji tekst može izazvati u čitatelju.
Kada sam to shvatila, još sam više vremena gubila u dodatnom uređivanju teksta. “Mogla bih ovako, mogla bih ovu riječ staviti na kraj rečenice, a ovu prebaciti u drugi pasus.”
Ovo poigravanje je tako zabavno. Ali, opasnost je u tome što možeš otići u suprotnom smjeru od planiranog. Tekst koji opet pročitaš više nije tvoj, ne sjećaš se kako si došla dotle. Toliko si bila zapetljana u detaljima da si zaboravila ono najvažnije – priču.
Možeš napisati najbolju i najpravilniju rečenicu na svijetu, ali ako ona ne osvjetljava priču iz novog ugla ili ne izaziva ispravnu emociju u čitatelju, izbaci je.
Ali oholi piščić u meni se pita: zašto izbaciti savršenu rečenicu? Čitatelj mora vidjeti da znam pisati, mora mi se diviti i pljeskati mi!
Sori, ali ne mora.
Uređivanje nije tu radi pisca, već radi čitatelja, kaže svaki dobar urednik.
Ovo mi zvuči jako jednostavno. Samo ne smijem zaboraviti pridržavati se toga.
Photo: Unsplash