Nekih dana sve pođe po krivu. Ili ne pođe, samo stoji. Nekad je to još gore.
Isprva nije djelovalo strašno. Samo malo kiše. A onda je počeo padati snijeg, i nije stao cijeli dan.
Protiv vremena nismo mogli ništa. Zatvorili su autocestu. Snijeg i orkanska bura. Stalno smo provjeravali stanje, kao kad provjeravaš frižider, očekuješ da će se u njemu pojaviti nova hrana iako još nisi bio do trgovine, ali zaludu sve, pahulje su ostale neumoljive.
Da stvar bude gora, on se razbolio.
Gledam kroz prozor i svako malo mu poželim reći: vidi, snijeg, ali nema nikoga, pa šutim.
Puno šutim ovih dana. Ali zato i puno pišem. Tako sam i počela pisati, jer nisam mogla više šutjeti.
Riječi, kao i voda, uvijek nađu način da izađu van.
Barem ste vas dvoje gore na sigurnom, rekao je. Bilo bi mi grozno da vas zarazim.
Osjećam se kao u pandemiji.
Vidjet ću kako će mi biti ovih dana, rekao je. Da dođem barem nakratko.
Ne dolazi u obzir. Nećeš takav nigdje.
Sve se poklopilo.
Je.
Jebiga.
Jebiga.
Puno vremena provedenog u vlastitim mislima statistički povećava šansu da te neka od njih zareže dublje. Do mekanog mjesta kojeg inače štitiš bukom.
Na primjer, kako uskladiti sve što radim i što želim raditi s bebom? On će samo kratko biti toliko mali, uvijek kažemo. I to je istina. Ali svijet neće stati na godinu – dvije – tri. Čak ni ako ga lijepo zamolim.
Strah me svoje želje da napravim sve odjednom, savršeno, jer znam da je nemoguće.
A zabrljati na nekim poljima teže je nego zabrljati na drugima.
Život je balansiranje. Kako znati s koliko loptica možeš žonglirati, ako ih još nisi sve ni primio u ruke?
Strah je uvijek u budućnosti. Možemo se plašiti samo onoga što se još nije dogodilo.
Hoću li postati glupa? Hoće li sve ideje za knjige, radionice i projekte ispariti iz moje glave i pretvoriti se u dječje pjesmice? Hoću li pronaći način da se novoj ulozi, kojoj se silno veselim, posvetim koliko je potrebno, a da pritom ne izgubim sebe? Kako drugi čine da to izgleda tako lako?
Nekad me strah toga koliko ga već volim. Strah me, jer točno vidim kako bih se mogla u svemu tome utopiti. Ali ne smijem. Jer da bih bila dobra njemu, prvo moram biti dobro.
Razgovor s prijateljima pomaže kad zaglibim, da ne pjevam duet sama sa sobom. Najbolja stvar koju netko može učiniti za vas jest baciti kamen u koncentričnu kružnicu vaših neuroza. Ne mora to biti poseban kamen, samo da vas trgne. Kao kontrapunkt, podsjetnik da je svijet širi od jeke vaših misli.
I da uvijek dođe novi dan, i svi (obično) budu živi i zdravi, a to je već jako puno.
Dragi bebiću, i jučer smo cijeli dan proveli sami. Navečer si bio živahan. Mislim da je to zbog toga što si čuo tatin glas na kameri. Kad smo zajedno, tata ti stalno priča i pjeva. Vjerojatno je i tebi neobična ova tišina.
Nadam se da će snijeg uskoro stati. Da izađem iz zidova vlastitih misli, prošetam ih ledinom kao nemirne pse, da se rastrče i umire.
Ako ništa, uvijek mi ostaju riječi. I voda.
Ponekad mislim da je možda to ista stvar.
Ponekad im trebaju godine da pronađu put.
