Sve nas sustigne noću.
Na nepoznatom krevetu zaspala sam oko četiri ujutro. Jednom sam se tad vraćala iz izlazaka. Danas je to sat kad se nemirna beba u mom trbuhu konačno umiri. A onda i ja.
Naša simbioza traje više od osam mjeseci. Kad se vratimo kući, bit će vrijeme za razdvajanje.
Za novi život.
Htjela sam iskoristiti vrijeme na rezidenciji za rad na novom rukopisu, zbirci priča koja je dobila poticaj ministarstva. Ali u moje riječi se toliko često uplećeš ti, moje voljeno mladunče, svakim danom sve veće i snažnije, da mi je teško izostaviti te iz ove jednadžbe. Ovu priču dalje pišemo skupa.
Tvoj dnevnik već ima tridesetak tisuća riječi, a imat će ih i više dok nas ne odlučiš pozdraviti. Počela sam ga pisati onog dana kad smo saznali za tebe. Tvoj tata smatra da ti ga trebam dati kad navršiš osamnaest. To mi se čini svjetlosnim godinama daleko. Inače nemam problem s maštom, ali kad si ti u pitanju, doguram najdalje do predškolca. Nevjerojatno mi je da ćeš jednom biti veliki dječak, mladić i muškarac. Istovremeno se tome veselim i jedva te čekam upoznati.
Ovdje sam, kao, sama. Tata nas je doveo i pomogao nam da se smjestimo, prije nego što su ga dozvale druge obaveze.
Odlasci su najgori. Svaka voda, kao i svaki rastanak, imaju drugačiji okus.
Nečiji zagrljaj je poput autobusne stanice, u iščekivanju idućeg polaska.
Nečiji zagrljaj je poput kuće. Kad se razdvojite, shvatiš da ti nedostaju temelji. I nije ti jasno kako to tek sad vidiš, kako si dosad hodao svijetom tako neutemeljen, svaki jači vjetar te mogao otpuhati, a ti nisi imao pojma.
Tata čeka u autu da uđem u kuću prije nego što krene. Ja čekam da on ode, prije nego što uđem u kuću. Odlazi na drugu stranu, onu koja ga isto treba, s važnim poslovima i zahtjevima, a ja se pravim da ga ne trebam više od svih. Nisam navikla da smo razdvojeni. Ali dolazit će vikendima, ako sve bude po planu, što je super, jer ću preko tjedna pisati i raditi, a vikendima ćemo istraživati okolicu.
Lijepo je ovdje: u kući ima sve što treba jednoj osobi, ili dvije nezahtjevne osobe. Tu je hrpa knjiga. Dodala sam i svoju, onu najnoviju. Promotrila sam je na trenutak, a onda upalila laptop i uhvatila se posla. Osim rada na novom rukopisu, trebam pročitati i urediti tekstove polaznica dopisnih radionica, poslati im nove materijale i nastaviti ghostwriting jedne knjige kojom se već dulje bavim. U posljednje vrijeme, lakše mi je pomagati drugima oko njihovih rukopisa nego raditi na vlastitima.
Možda je i to vrsta bijega.
Navečer provjeravam uvjete na autocesti i brojim trenutke dok mi ne javi da je sretno stigao. Kad se čujemo, loše se pravim da mi već ne nedostaje. Naša velika i hiperaktivna beba odabire upravo taj trenutak da me šutne u rebra, kao da želi reći: hej, i ja sam tu. Danas su mi ti udarci utješni.
Prije spavanja čitam Aidu Bagić. „Nizvodno, rijekama“. U pjesmi „Uzalud je bježati“, kaže:
„Riječ je o mjestu s kojega ne možeš otići. Uvijek si ovdje, kamo god kreneš, to svoje ovdje nosiš sa sobom. (..) Ovdje je neka vrst sjene, uzalud je bježati. Čak i ako odeš, na kraju te dočeka ovdje.“
Jedva čekam vidjeti koje „ovdje“ sam ovog puta donijela.
